Bosni napisano
Derviš Palić
Bošnjačka nena
Bore na licu
Godine patnje i prkosa
Godine Bosne
Urezane
Uoku
Taze mezar
Evlad
Suhe suze u Kevser rijeku teku
Pod pazuhom neispričane priče
Čekaju
Unuče
Da mu ljepotom
U srcu
Kur'an otvore
Bore na licu
Godine patnje i prkosa
Godine Bosne
Urezane
Uoku
Taze mezar
Evlad
Suhe suze u Kevser rijeku teku
Pod pazuhom neispričane priče
Čekaju
Unuče
Da mu ljepotom
U srcu
Kur'an otvore
Nedžad Ibrišimović
Bosna
Bosna, to je jedna dobra zemlja. Kad plače klobučaju kiseljaci. Sagni se i pij, niko se ne ljuti. U Bosni ima jedna tišina. U tišini jedna njiva. U toj njivi obeharalo stablo. Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni. Bosna ima Bosanca. Kad Bosanac liježe na počinak on polako glavu spusta na zemlju Da zemlju ne povrijedi. Bosna ima majku. Majka se popne na brdo iznad pruge pa mahne mašinovođi. Majka mahne mašinovođi, a lokomotiva vrisne. Bosna ima kuću. U kući živi starica Njen smjeh je ajet o dženetu. Skloni obuću kad prelaziš Unu,Savu,Drinu. Operi noge u rijekama Bosna je ćilimom zastrta.
Bosna, to je jedna dobra zemlja. Kad plače klobučaju kiseljaci. Sagni se i pij, niko se ne ljuti. U Bosni ima jedna tišina. U tišini jedna njiva. U toj njivi obeharalo stablo. Zimi Bosna po svu noć srebrom zvoni. Bosna ima Bosanca. Kad Bosanac liježe na počinak on polako glavu spusta na zemlju Da zemlju ne povrijedi. Bosna ima majku. Majka se popne na brdo iznad pruge pa mahne mašinovođi. Majka mahne mašinovođi, a lokomotiva vrisne. Bosna ima kuću. U kući živi starica Njen smjeh je ajet o dženetu. Skloni obuću kad prelaziš Unu,Savu,Drinu. Operi noge u rijekama Bosna je ćilimom zastrta.
Bajro Perva
Zulija
Sanjala sam te, noćas, kćeri moja Zulijo. Kao, sjediš na minderluku, u bijelom katu, od svile bursanske, sa slaherom keranim, pa derdanima bisernim, pa prstenjem zlatnim. Na vratu ti labuđem ogra od žutih dukata... Velim ti babi: Ragibe, tek je juli, a, naša jabuka senabija, gotovo sazrela...
A, babo ko babo, škrt na riječi, samo me pogleda, a niz lice mu kliznu suza... Kao da je jučer bilo, kćeri moja Zulijo, rodila se ti nama, a babo kurban zakl'o, pa sedmog ti dana života uz ezan na desno i ikamet na lijevo uho ime nađeno... Bilo je to sedamdeset sedmog proljeća Gospodnjeg kad su našim Podrinjem mirisale nabujale trave a zmije se još uvijek skrivale u osinjacima...
Tvoje prve pletenice upoređivala sam s klasjem ječma sa strništa podrinjskih. Kako sam se tek radovala tvojim peticama u školi, i šutnjama prvih simpatija, i iščuđavala tvojim nevjericama da su sve ljubavi prve... A, onda, na tvoj sedamnaesti rođendan, na naše selo navališe anamoni, sa isukanim kamama, da vratove ljudske, porežu...
Babu su ti odveli, u Bezdan i Nepovrat, ispod Kamoreza... Nas dvije, ko dvije sirotice, bez karte i u jednom pravcu, krenusmo... Kad sam došla sebi, rekli su mi da si i ti otišla, tamo gdje Vječnost je Allahovom pravdom posuta. U zadnjem si hropcu, kažu, lijepi šehadet učila, i mene za ruku stezala... Tješi me sabur islamski, i tvoje riječi jednom kazane: I smrt je bolja, majko, od ruke dušmanske kad na obraz udari... Juli je mjesec, kcćeri moja Zulijo, a senabije još ne zriju...
Sanjala sam te, noćas, kćeri moja Zulijo. Kao, sjediš na minderluku, u bijelom katu, od svile bursanske, sa slaherom keranim, pa derdanima bisernim, pa prstenjem zlatnim. Na vratu ti labuđem ogra od žutih dukata... Velim ti babi: Ragibe, tek je juli, a, naša jabuka senabija, gotovo sazrela...
A, babo ko babo, škrt na riječi, samo me pogleda, a niz lice mu kliznu suza... Kao da je jučer bilo, kćeri moja Zulijo, rodila se ti nama, a babo kurban zakl'o, pa sedmog ti dana života uz ezan na desno i ikamet na lijevo uho ime nađeno... Bilo je to sedamdeset sedmog proljeća Gospodnjeg kad su našim Podrinjem mirisale nabujale trave a zmije se još uvijek skrivale u osinjacima...
Tvoje prve pletenice upoređivala sam s klasjem ječma sa strništa podrinjskih. Kako sam se tek radovala tvojim peticama u školi, i šutnjama prvih simpatija, i iščuđavala tvojim nevjericama da su sve ljubavi prve... A, onda, na tvoj sedamnaesti rođendan, na naše selo navališe anamoni, sa isukanim kamama, da vratove ljudske, porežu...
Babu su ti odveli, u Bezdan i Nepovrat, ispod Kamoreza... Nas dvije, ko dvije sirotice, bez karte i u jednom pravcu, krenusmo... Kad sam došla sebi, rekli su mi da si i ti otišla, tamo gdje Vječnost je Allahovom pravdom posuta. U zadnjem si hropcu, kažu, lijepi šehadet učila, i mene za ruku stezala... Tješi me sabur islamski, i tvoje riječi jednom kazane: I smrt je bolja, majko, od ruke dušmanske kad na obraz udari... Juli je mjesec, kcćeri moja Zulijo, a senabije još ne zriju...
Hanifa Osmanović
Ustani Bošnjo
Fisnuše strijele
s istoka i zapada.
Poteče krv po Bosni.
Zemlji u kojoj najljepšu
muziku sviraju žubori vrela
uz šapat šuma,
s pjesmom slavuja
k'o u dženetu.
Ustani Bošnjo,
od zla se brani
obraz sačuvaj.
Nek' zašušti džanfezli odjeća
zazvekću halhale, zaklepću nanule
po avlijskoj kaldrmi.
Odjeknu ezani i zvone zvona.
Nek pjevaju Jovanka i Marija.
Širokoj bošnjačkoj duši
sem zla ništa ne smeta.
Fisnuše strijele
s istoka i zapada.
Poteče krv po Bosni.
Zemlji u kojoj najljepšu
muziku sviraju žubori vrela
uz šapat šuma,
s pjesmom slavuja
k'o u dženetu.
Ustani Bošnjo,
od zla se brani
obraz sačuvaj.
Nek' zašušti džanfezli odjeća
zazvekću halhale, zaklepću nanule
po avlijskoj kaldrmi.
Odjeknu ezani i zvone zvona.
Nek pjevaju Jovanka i Marija.
Širokoj bošnjačkoj duši
sem zla ništa ne smeta.
Hanifa Osmanović
Oprosti sine vidu materin
Žuborom šapće talasima miluje.
Kiša će, sijeno nepokupljeno,
snoplje neuklonjeno.
Drina te svojim urocima omađijala.
Prije od mene majke
tvoje ljubavne jade saznala.
Mutna te Drina odnijela.
Oprosti vidu materin što sam
u huji zbog tvog nestašluka
te riječi ikada izgovorila.
Nadnese mi te mutna već krvava.
Tražiću te od Višegrada
do ušća u Savu i tu stati.
U tuđini ne želje rasti ni stasati.
Kazuj Drino drinava rijeko krvava:
Gdje su mu kosti?
Da ih nađem pa da svoje smirim.
Nepokopani
Pogodi granata jabuku Bjeluniku.
Ostade raskomadana na meraji
a drvo umire uspravno.
Mnogi Srebrenčani
poput jabuke Bjelunike
ostaše nepokopani
a ljudi se vraćaju zemlji.
Žuborom šapće talasima miluje.
Kiša će, sijeno nepokupljeno,
snoplje neuklonjeno.
Drina te svojim urocima omađijala.
Prije od mene majke
tvoje ljubavne jade saznala.
Mutna te Drina odnijela.
Oprosti vidu materin što sam
u huji zbog tvog nestašluka
te riječi ikada izgovorila.
Nadnese mi te mutna već krvava.
Tražiću te od Višegrada
do ušća u Savu i tu stati.
U tuđini ne želje rasti ni stasati.
Kazuj Drino drinava rijeko krvava:
Gdje su mu kosti?
Da ih nađem pa da svoje smirim.
Nepokopani
Pogodi granata jabuku Bjeluniku.
Ostade raskomadana na meraji
a drvo umire uspravno.
Mnogi Srebrenčani
poput jabuke Bjelunike
ostaše nepokopani
a ljudi se vraćaju zemlji.
Sabahudin Hadžialić
Bosnia, Anno Domini 1998
Krošnja drveća povija se pod navalom suludog ritma nadolazeće oluje.
Ta oluja kao neočekivani odraz sujete svijeta u kojem živimo ostaje samo nedorečeni pokušaj nepoznate snage da uništi i ono malo dobroga u zemlji Dobrih Bošnjana.
Larisa, Dijana, Sandra, Fenisa, Benjamin i Sabahudin samo su odraz onoga što ovu zemlju čini lijepom... u sumraku razuma...
Misliti drugačije.Voljeti Bosnu... onako kako to samo oni znaju...Bez lažne skromnosti... Zbog nje...
Beskrajna pustolovina htijenja ne prestaje u trenutku stvaranja i nestanka...Ubijaju nam zemlju, ili barem pokušavaju...
No...Oni će nastaviti...U nekom drugom okruženju...Sa nekim drugim ljudima... Znajući da oni ne mogu promijeniti svijet.... Ali Mogu utkati dio svog promišljanja u nove temelje zemlje koju vole. Zemlje koju nikada i nisu napustili...
Bez lamentiranja nad vlastitom sudbinom oni se bore na jedan samo njima znani način.Znajući da snaga nije samo u borbi. Snaga je u ideji, a njihova ideja... Ostaćekao bljesak nade u priči bez kraja...u priči koja Bosnom diše.
ednog dana... Da... Jednog dana...Dobiće bitku...
Krošnja drveća povija se pod navalom suludog ritma nadolazeće oluje.
Ta oluja kao neočekivani odraz sujete svijeta u kojem živimo ostaje samo nedorečeni pokušaj nepoznate snage da uništi i ono malo dobroga u zemlji Dobrih Bošnjana.
Larisa, Dijana, Sandra, Fenisa, Benjamin i Sabahudin samo su odraz onoga što ovu zemlju čini lijepom... u sumraku razuma...
Misliti drugačije.Voljeti Bosnu... onako kako to samo oni znaju...Bez lažne skromnosti... Zbog nje...
Beskrajna pustolovina htijenja ne prestaje u trenutku stvaranja i nestanka...Ubijaju nam zemlju, ili barem pokušavaju...
No...Oni će nastaviti...U nekom drugom okruženju...Sa nekim drugim ljudima... Znajući da oni ne mogu promijeniti svijet.... Ali Mogu utkati dio svog promišljanja u nove temelje zemlje koju vole. Zemlje koju nikada i nisu napustili...
Bez lamentiranja nad vlastitom sudbinom oni se bore na jedan samo njima znani način.Znajući da snaga nije samo u borbi. Snaga je u ideji, a njihova ideja... Ostaćekao bljesak nade u priči bez kraja...u priči koja Bosnom diše.
ednog dana... Da... Jednog dana...Dobiće bitku...
